Župnik Josip

Župnik Josip Đurin

Zovem se Josip Đurin, svećenik sam Varaždinske biskupije. Rođen sam 4. ožujka 1986. godine u Varaždinu od oca Rudolfa i majke Božene, r. Beštek. Prva četiri razreda osnovne škole pohađao sam u rodnom Remetincu, a druga četiri razreda pohađao sam u Novom Marofu. Od prvih koraka moga života, moja obitelj je bila ona koja me usmjeravala na put vjere, na življenje kršćanskih vrijednosti: vjere, nade i ljubavi. Kroz zajedničke obiteljske molitve, kroz zajedničko odlaženje na nedjeljnu euharistiju duhovno sam sazrijevao. Od malih nogu sam u župnoj crkvi počeo ministrirati. Nije bilo dana, nije bilo nedjelje kada nisam išao u župnu crkvu na svetu misu i služio kao ministrant župniku.

Vrijeme života je prolazilo i tako se je bližio kraj osnovne škole i trebalo se je odlučiti kojim putem dalje u životu, gdje pronaći svoju životnu sreću. Mnogi su u mojom rodnoj župi mislili da ću krenuti putem svećeništva, za bratom koji je godinu prije upisao Međubiskupijsko Sjemenište na Šalati. No ja sam upisao u Varaždinu Srednju Strukovnu školu za zanimanje Drvodjelski tehničar – dizajner. Kroz tih četiri godine srednjoškolskog obrazovanja prestao sam ministrirati, ali sam redovito bio čitač na nedjeljnim euharistijama. No, želja da jednog dana i ja postanem svećenik u meni je tinjala i o njoj sa razmišljao svakodnevno i tu želju nisam nikome rekao, čak ni svojim roditeljima.

 

Duhovni poziv je teško definirati. To nije plod mojeg rada i mojih napora, nije nagrada ili privilegij. On je dar. Jedan od mnogih darova koji nam Gospodin daje, a koji nismo zaslužili.

vlč. Josip Đurin

Došao je kraj srednjoškolskog obrazovanja i tada je trebalo učiniti taj, rekao bih, hrabri potez: priznati roditeljima i drugima da ja idem za svećenika. No budući da dolazim iz župe Kraljice Svete Krunice u Remetincu, župe koja je poznata po mnogim duhovnim zvanjima, nije mi bilo teško to reći jer su to mnogi očekivali, pa i sam župnik preč. Josip Pavlek. Kad sam mu došao reći da idem na Bogosloviju rekao mi je: „Josipe, promatrao sam te ovu zadnju godinu tvoje srednje škole, bio sam siguran da ćeš ići tim putem svećeništva.“ I tako sam ja odlučio odazvati se na taj Božji poziv koji sam osjetio u svome srcu.

Upisao sam studij na Katoličkom Bogoslovnom fakultetu i ušao u Bogoslovno sjemenište gdje sam proveo pet godina spremajući se za svećeništvo. Sveti red đakonata primio sam 28. studenoga 2009. u varaždinskoj katedrali po polaganju ruku biskupa varaždinskog mons. Josipa Mrzljaka. Službu đakona vršio sam u župi svetog Nikole biskupa u Koprivnici. Za svećenika sam zaređen 6. lipnja 2010. godine u varaždinskoj katedrali po polaganju ruku biskupa varaždinskog mons. Josipa Mrzljaka. Službu župnog vikara vršio sam u župi Presvetog Trojstva u Nedelišću pune tri godine. A od školske godine 2013./14. sam bio prefekt u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati. Nakon četiri godine boravka na Šalati u Zagrebu, Gospodin moj život usmjeruje na nove tračnice i odvodi me u barokni grad Varaždin, grad glazbe i umjetnosti gdje postajem prvi puta župnikom u svojoj sedmoj godini svećeništva i to župnikom u župi svetog Fabijana i Sebastijana u Varaždinu.


Duhovni poziv je teško definirati. To nije plod mojeg rada i mojih napora, nije nagrada ili privilegij. On je dar. Jedan od mnogih darova koji nam Gospodin daje, a koji nismo zaslužili. Kako se god možda nekima čini svećeništvo lagodnim životom, ono to nije. Zar Gospodin nije rekao onima koje je pozvao: „Želiš li biti moj učenik moraš prihvatiti svoj križ, moraš biti spreman na napor, kušnju i odricanje.“ To nije kao drugo zanimanje. Ne možeš reći: „To mi se sviđa zato idem ili dobro se zarađuje zašto ne krenuti tim putem!“ Svećenički poziv ne možeš sam odabrati. Na njega se možeš odazvati tek ako si pozvan, ako si odabran, jer kaže Isus: „Mnogo je zvanih malo odabranih.“

Kroz moje svećeništvo vodi me geslo uzeto iz Ps 40: „Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!“ Jer svećenik je onaj koji vrši, ne svoju volju, nego volju Božju. Sveti Ciprijan je rekao da vršiti volju Božju znači: „poniznost u životu, postojanost u vjeri, iskrenost u riječima, pravednost u činima, milosrđe u djelima, red u ćudorednim postupcima, ne činiti nepravdu, a učinjenu nepravdu podnositi, biti u miru s braćom, ljubiti Boga svim svojim srcem, ljubiti ga jer je Otac, bojati ga se jer je Bog, ništa ne pretpostaviti Kristu, jer ni on sam nije ništa pretpostavio nama, nepodvojeno prianjati uz njegovu ljubav, odvažno i pouzdano prigrliti njegov križ kad se treba boriti za njegovo.“ U tim riječima vidim i smisao svoga svećeništva, svoga života.

Svjestan sam da je svako zvanje, pa tako i moje izmoljeno. Zato je potrebna žarka molitva za duhovna zvanja: potrebna onima koji se pitaju i traže, ali i onima koji su krenuli tim putem da ustraju. Naše vrijeme vapi za hrabrim mladićima koji će prihvatiti ovaj ideal služenja i krenuti. Zato mladi prijatelju, dopusti da i tebi Isus rekne ime, dodirne srce i da te povede vršiti volju Božju!